Noć vještica najpopularniji je praznik nakon Božića (ako uzmemo u obzir razmjere slavlja i potrošnju građana) te postaje sve unosniji. Prema podacima Nacionalne maloprodajne federacije (NRF) predviđa se da će Amerikanci u 2025. za Noć vještica potrošiti 13,1 milijardu dolara unatoč višim cijenama svega od slatkiša, kostima do ukrasa (NRF, 1).
Iako je ovaj suvremeni praznik utemeljen na drevnom keltskom blagdanu Samhaina, u Sjevernoj Americi nije postao popularan do 1950-ih, a čak se ni tada nije obilježavao u svim dijelovima zemlje. Danas je Noć vještica glavni događaj jeseni u SAD-u, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu te se slavi u oko 40 zemalja diljem svijeta.
I sam razumijem čar ovog praznika. Noć vještica najdraži mi je događaj u godini, a povrh toga živim u malenom selu u kojem se, na moju veliku radost, oduvijek slavi Noć vještica uz lampice, ukrase, uklete kuće te mnoštvo slatkiša, zabava i sveopćeg veselja. Ljudi iz obližnjih gradića uvijek se sjate u moje mjesto na Noć vještica i zato Staatsburg smatram neslužbenim „selom Noći vještica" šire okolice.
Do pojave koronavirusa 2020. u Staatsburgu se naočigled nije štedjelo na proslavi Noći vještica. Odonda je slavlje, nažalost, malo splasnulo, ali je to i dalje noć ispunjena tradicijama koje ljudi prakticiraju već desetljećima, stoljećima, pa čak i duže ako ubrojimo rituale čije podrijetlo mnogi ni ne znaju. Slijedi nekoliko istaknutih tradicija povezanih uz Noć vještica, od kojih se neke i dalje prakticiraju, a druge su samo stvar prošlosti. Također slijedi i nekoliko zanimljivih činjenica o prazniku kako bi dodatno obogatili ovogodišnju proslavu Noći vještica.
Samhain i duhovi
Podrijetlo suvremene proslave veže se uz keltski novogodišnji praznik Samhain, no vjerovanja i rituali koji se vežu uz našu proslavu vjerojatno potječu iz vremena prije dolaska Kelta u Irsku, prije otprilike 2 500 godina. Samhain (izgovara se kao sow-when, soo-when ili sah-win na engleskom) u prijevodu znači kraj ljeta te označava prijelaz iz svijetlih ljetnih u mračne zimske dane.
Taj dio godine smatrao se vremenom prelaska i preobrazbe te je kao takav postao svojevrsni dušni međuprostor, nešto između. Tijekom tog razdoblja granicu između zemlje živih i mrtvih bilo je najlakše prijeći pa su duhovi onih koji su nas napustili mogle doći natrag. Bližnji koje smo izgubili mogli su se ponovno pojaviti te bi bili dočekani s veseljem, no i mračni duhovi poput onih kojima smo za života nanijeli neku nepravdu ili su nam barem nešto zamjerali, također su se mogli vratiti.
Radi zaštite od neželjenih duhova ljudi bi zatamnjivali lica pomoću pepela preostalog od krijesova (eng. guising), a iz ovog običaja kasnije je nastalo maskiranje. Zamaskirana osoba mogla je proći kao jedna od mračnih duhova i tako izbjeći da ga prepozna netko tko želi osvetu, ali i prepoznati i potom se otkriti duhu prijatelja ili člana obitelji koje je izgubila. S vremenom su ova vjerovanja i običaji inspirirali suvremene rituale Noći vještica poput paljenja krijesova, kostima, prigodnih proslava, te izravno ili neizravno većinu, ako ne i sve, poznate elemente Noći vještica.
Paljenje krijesova i dušni kolačići
Jedan od važnijih elemenata proslave Samhaina bio je paljenje krijesova te je čak i nakon dolaska kršćanstva u Irsku u 5. stoljeću nastavljen običaj paljenja kostiju životinja koje su klane za zimske zalihe. Engleska riječ za krijes bonfire dolazi upravo od ove prakse paljenja „vatre od kostiju" (eng. bone fires). Prije dolaska kršćanstva paljenjem vatre slavili su se prelazak i preobraženje te slavilo odabrano božanstvo, dok su se kasnije one palile u čast svetaca.
U 8. stoljeću Papa Grgur prebacio je obilježavanje Dana Svih Svetih s 13. svibnja na 1. studenoga kako bi se preklapao s tradicionalnim datumom proslave Samhaina pa je tako 31. listopada postala Noć uoči Svih Svetih. Do 16. stoljeća običaj „obilaska za duše" (eng. souling), kad su siromašni išli od vrata do vrata tražeći dušni kolačić (eng. soul-mass-cake) u zamjenu za molitvu, postao je dio tradicije noći uoči Svih Svetih.
Obećane molitve navodno su trebale pomoći dušama vlasnikovih najbližih u čistilištu, a nakon protestantske reformacije (i odbacivanja ideje čistilišta) dušama onih koji su živjeli u toj kući. Primanje dušnih kolačića u zamjenu za molitvu utjecalo je na suvremeni običaj posjećivanja kuća pod maskama u zamjenu za slatkiše (eng. trick-or-treating) a opće je poznato da je važan dio ovog lutanja za Noć vještica bundeva pod nazivom Jack-o'-Lantern.
Jack-o'-Lantern
Bundeve pod nazivom Jack-o'-Lantern došle su u SAD iz Irske. Izvorno su Irci dubili i rezbarili repu u koju bi zatim stavljali upaljenu svijeću kako bi držali podalje mračni duh Škrtog Jacka, varalice koji je nasamario vraga da mu zabrani ulazak u pakao a bio prezao da bi išao u raj. I tako je Jack lutao svijetom, noseći lampion od repe u kojem se presijavao žar iz pakla.
Ljudi su nosili lampione od repe pri obilasku za duše u noći uoči Svih Svetih jer je svjetlo navodno držalo podalje Jackovu dušu, poznatu pod nazivom Jack-of-the-Lantern, a kasnije i kao Jack-o'-Lantern. Nakon što su se Irci naselili u Sjedinjenim državama, repu su zamijenili bundevom jer ju je bilo lakše rezbariti, a i bila je veća pa je tako pružala više svjetla i veću zaštitu protiv mračnih duhova, bio u pitanju Jack ili netko drugi.
Boje Noći vještica i obilaženje kuća pod maskama
Smatralo se da su narančasta i crna kao tradicionalne boje Noći vještica potekle upravo iz tradicija poput navedene: isticanja izrezbarene narančaste bundeve u kojoj je upaljena svijeća kako bi se otjerali mračni duhovi. Ipak, ove boje datiraju još iz vremena proslave Samhaina (ili barem inačice proslave nakon dolaska kršćanstva) pri čemu je crna povezivana sa završetkom ljeta, a narančasta s početkom jeseni, žetve i promjenom boje lišća na drveću.
O podrijetlu običaja obilaženja kuća pod maskama u zamjenu za slatkiše još se vode rasprave, no jasno je da je on nastao pod utjecajem obilaska za duše. S vremenom se od vlasnika kuće umjesto dušnog kolačića počelo tražiti slatkiše te se umjesto obećanja molitve prešutno obećavalo da neće vandalizirati njihovu kuću. Noć vještica je do ranog 20. stoljeća postala poznata kao noć vandalizma i nestašluka te bi tad često nastajale tisuće dolara štete. Ovaj običaj nastavio se pod nazivom „Noć nestašluka" u noći prije Noći vještica te se održao do danas, iako u mnogo blažim oblicima.
U nekom trenutku između 1920. i 1927. noć nestašluka pretvorila se u obilaženje kuća i iznudu slatkiša u zamjenu za obećanje da će ta kuća biti izuzeta od nevolja. Obilaženje kuća pod maskama prvi put se u tisku spomenulo 1927. u mjestu Blackie u kanadskoj Alberti, baš kao i sama uzrečica „trik ili slatkiš" (eng. trick or treat) no kako je do te promjene došlo i zašto ostaje misterij.
Slatkiši nalik kukuruzu i cigaretama
Među popularnim slasticama koje bi se našle u vrećicama kostimiranih posjetitelja bili su i slatkiši nalik kukuruzu i cigaretama. Slatkiš u obliku kukuruza smislili su 1880-ih u tvrtki Wunderle Candy Company u Philadelphiji, no nije se proslavio sve dok ga tvrtka Goelitz Company nije počela distribuirati 1898. Izvorno je izašao na tržište pod nazivom „Hrana za kokoške" i sloganom nešto vrijedno kljucanja te je bio vrlo popularan jesenski slatkiš, ne nužno povezan s Noći vještica.
Proizvodnja slatkiša znatno je smanjena tijekom Drugog svjetskog rata zbog ograničenja upotrebe šećera i ukidanja proslave Noći vještica, no s povratkom obilaženja pod maskam u 1950-ima, vratio se i slatkiš nalik kukuruzu te je tad promoviran zajedno s proslavom. Tako je postao jednim od simbola proslave, a katkad je i bio odrazom tradicionalnih boja Noći vještica jer mu se na vrh dodavalo malo bijele boje.
Još jedna popularna slastica bili su slatkiši nalik cigaretama koji su se prvi puta pojavili 1930-ih te zadržali svoju popularnost do 1970-ih zbog relativno niske cijene, te tako postali slatkiš povezan s Noći vještica. Ovi slatkiši dolazili su u kutijama sličnim pravim cigaretama te u dvije veličine: u velikom pakiranju od 10 komada ili manjem od 4. Svaki od slatkiša na vrhu je imao malo crvene ili ružičaste boje kako bi nalikovao upaljenoj cigareti.
Međutim, pojavila se zabrinutost kako bi ovi slatkiši mogli biti prijelomna točka koja bi odvela djecu do pravih cigareta i normalizirala pušenje u djece pa su se slatkiši do sredine 1970-ih počeli promovirati kao „slatki štapići", ovaj put bez crvenog vrha. Slatki štapići prodaju se i danas, pakirani u kutijama s nacrtanim superherojima ili likovima iz bajki. Ja sam kao dijete obožavao slatkiše u obliku cigareta. Bili su mi omiljeni slatkiš povezan uz taj praznik. Ne mogu sa sigurnošću reći jesu li doveli do mojeg dugogodišnjeg pušenja jer su i moj mlađi brat Jason i sestra Charlotte prošli kroz toliko lažnih kutija Lucky Strikesa, Camela i Kinga kao ja, a nikad nisu propušili.
Karneval za Noć vještica i školska parada
Nekad vrlo često događanje za Noć vještica, a danas vrlo rijetko, bio je osnovnoškolski karneval za Noć vještica koji je uključivao i paradu pod maskama. Na dan proslave ili neposredno prije ili poslije škole bi organizirale karnevale sa slatkišima, natjecanjima za najbolji kostim, igrama i prodajom kolača, a oni su ponekad započinjali paradom kostima, a gotovo se uvijek ona održavala.
Učenike se poticalo da dođu u školu kostimirani te bi, u određeno vrijeme, jedan od razreda otišao do obližnje učionice iz koje bi učenike poveli do sljedeće, a zatim i do one nakon toga, sve dok se cijela škola nije uključila u paradu. Kad bi se prvi razred vratio u svoju učionicu, sjeli bi na svoja mjesta, a drugi su marširali oko njih i izašli van. Kako je parada išla kroz sve učionice, isto se ponavljalo dok se svi ne bi vratili odakle su i krenuli.
Proslave Noći vještica i dalje se obilježavaju u školi, ali je parada pod maskama ostala u prošlosti. Posljednja parada i školska proslava koju sam doživio održane su nekad prije 1975., a kad sam svoju kćer Emily upitao o tome dok je bila u osnovnoj školi na početku 2000-ih, to joj nije bilo poznato. No, u moje vrijeme, to je bilo vrlo zabavno.
Zabave i hrana za umrle
Iako su zabave povodom Noći vještica i dalje popularne, pa čak i ako znamo da su proslave blagdana Samhaina tradicija već više od 2 000 godina prije pojave takvih zabava u SAD-u, podrijetlo suvremenih zabava može se povezati uz Elizabeth Krebs iz mjesta Hiawatha u Kansasu. Poznata je kao „majka suvremene Noći vještica" jer je 1913. organizirala zabavu za mlade u gradu kako bi ih spriječila u pokušajima vandalizacije. Prva zabava održana je u njenom domu, no nakon posjeta zabavi mladi su i dalje vandalizirali domove, trgovine i dvorišta.
Svoju je zabavu 1914. proširila na čitav grad i to se pokazalo vrlo uspješnim. Po prvi puta u nekoliko godina stanovnici Hiawathe probudili su se 1. studenog bez da je grad bio taknut. Njezina pobjeda nad vandalizmom i nestašlukom u Noći vještica zapamćena je i usvojena u drugim gradovima te su tako nastali događaji u Noći vještica za cijele zajednice.
Zabave za Noć vještica već se dugo održavaju u obiteljskim domovima te se tad sprema hranu za umrle. S obzirom na to da su se duhovi naših voljenih vraćali na zemlju za Noć vještica, pripremala su se njihova omiljena jela i zatim dijelila s gostima. Smatralo se, a isto je mišljenje i danas, da bi se duh povratnika razveselio kad bi vidio da i drugi uživaju u njihovom omiljenom jelu i tom se prilikom, naravno, prisjećaju onih koji su nas napustili. Moja obitelj već mi se skoro 30 godina pridružuje u proslavi Noći vještica kod mene doma pa i sam održavam ovu tradiciju uz pizzu i jela s tjesteninom, omiljena jela mnogih koje sam izgubio, posebice moje pokojne supruge Betsy.
Izranjanje jabuka i svadbeni običaji
Na ranije spomenutim kućnim zabavama, a posebice onima održanim u društvenim domovima, parkovima i školama, za Noć vještica uvijek se zabavljalo izranjanjem jabuka. Veliko vjedro napunilo se vodom te se u njega istresla vreća puna jabuka. Sudionici bi se nagnuli preko ruba vjedra s rukama na leđima te „hvatali" jabuke ustima i tad bi onaj kojem pođe za rukom izroniti je postao pobjednikom.
Za ovaj običaj vjeruje se da potječe još iz drevnog Rima, točnije s festivala božice voćnih plodova Pomone, te da su ga Rimljani prenijeli u Britaniju oko 43. godine i tako ga kasnije pridodali običajima povodom proslave Samhaina. Izranjanje jabuka ustima počelo se povezivati sa ženidbom jer bi onaj tko uhvati jabuku to protumačio kao znak da će se prvi oženiti. Nakon igre hvatanja, mlade djevojke gulile su jabuke iz igre te bacale njihovu koru preko ramena. Smatralo se da će, u času kad kora padne na pod, ona pokazivati inicijale djevojčinog budućeg supruga.
Izranjanje jabuka bilo je na glasu kao vrlo zabavno 1970-ih, barem meni, te su proslave za Noć vještica u školama uvijek uključivale veliko limeno vjedro za hvatanje jabuka. „Najzabavniji" dio večeri bio je potapanje prijateljeve glave u vodu nakon što bi se nagnuo preko vjedra te bježanje prije nego izrone kako ne bi saznali da si ih upravo ti potopio.
Festivali žetve i vožnje na sijenu
Hvatanje jabuka možda se i dalje negdje održava, ali je popularnost ove igre počela opadati 1980-ih kako je sve manje ljudi potapanje lica u hladnu vodu hvatajući neuhvatljivo voće počelo smatrati zabavnim. Zabave povodom Noći vještica u zajednicama postale su sličnije Festivalima žetve i slavile Noć vještica kao jedan manji dio. Festival žetve nije bio ništa novo. U Sjevernoj Americi takvi su se festivali održavali od 17. stoljeća, a u Europi i puno dulje.
Ovaj novi festival žetve često je imao i lunapark s vožnjama i igrama, natjecanjima i paradama, a gotovo uvijek i vožnju na sijenu. Lokalni farmer uložio bi vrijeme, traktor, prikolicu i bale sijena te vozio goste u krug po festivalu. Katkad su ove vožnje bile i uklete te bi tada služile istoj svrsi kao i uklete kuće, da preplaše sudionike visećim stvorenjima ili kostimiranim ljudima koji su iskakali iz mraka.
Uklete kuće i labirinti
Uklete kuće bile su česte za Noć vještica, bilo to u komercijalnom obliku ili kod nekoga u dvorištu. Ljudi su slagali konstrukcije od drva ili kartona na travnjaku ili pak otvarali vrata svojeg doma posjetiocima pod maskama te ih plašili dok su prolazili kroz kuću. Dok je moja kći još bila malena u mojem selu postojale su dvije uklete kuće kojima su upravljali susjedi i one su bile toliko zabavne da ih se Emily još uvijek sjeća kao vrhunca Noći vještica.
Labirinti od sijena ponekad su se nalazili u sklopu ukletih kuća, a ponekad bili zasebna aktivnost. Labirint od sijena, baš kao i ukleta kuća, bio je organiziran komercijalno ili u zajednici, no što je bio veći i dulji, to bi bio bolji. U njemu su se mogli pojavljivati strašni likovi ili kostimirana „bića" koja su izvirivala iz tame, a cilj je mogao biti i da ljudi jednostavno pronađu izlaz bez strašnih dijelova potrage.
Labirint se dugo povezivao s konceptom preobraženja pa je tako, dok su se ljudi zabavljali, labirint od sijena za Noć vještica ustvari se osvrnuo na samu bit ovog dana, vraćajući se na izvorni blagdan Samhaina i njegov simbol: preobraženje.
Zaključak
Noć vještica naposljetku je proslava preobraženja, prihvaćanje toga da vrijeme prolazi i da se promjene događaju, kao i večer u kojoj se s obitelji i prijateljima prisjećamo prošlosti i svih koje smo izgubili, budemo zahvalni za sadašnji trenutak i veselimo se svemu što nas tek čeka.
Jedan od glavnih ciljeva tradicije Noći vještica stvaranje je veze između sadašnjosti i prošlosti te stvaranje običaja čijim se obilježavanjem stvara granični prostor u kojem prošlost postaje sadašnjost. Tada ono što smo izgubili možemo ponovno doživjeti i tako crpiti snagu i učvrstiti temelje na kojima gradimo dalje.
Ne nedostaju mi običaji za Noć vještica koje se više ne obilježavaju jer su ih zamijenili novi, baš kako će i njih zamijeniti neki drugi. Upravo tako i treba biti s događajem koji nas oduvijek, izravno ili neizravno, podsjeća da je promjena neizbježna i, iako često strašna ili bolna, nudi mogućnost, nadu u preobraženje i nastavak, kako u ovozemaljskom svijetu, tako i nakon njega.
